Dakle, zar naši preci (drevni ljudi) nisu patili od nedostatka vitamina i minerala?
To je mit.
Oni su se suočavali sa sezonskim i akutnim nedostacima; samo se to ispoljavalo drugačije (za razliku od nas) i često je dovodilo do smrti.
Evo zašto je ta zabluda toliko rasprostranjena i kakva je zapravo bila stvarnost 👇🏻
Naši preci su jeli celovitu hranu, ali njihovoj ishrani je nedostajalo raznovrsnosti.
Da, konzumirali su životinjske lešine u potpunosti (uključujući jetru, mozak, koštanu srž i oči), što im je obezbeđivalo širok spektar mikronutrijenata.
ALI, izbor hrane im je bio strogo određen staništem i godišnjim dobom.
Tokom zime, severne populacije su jele samo meso i mast (uz rizik od skorbuta zbog nedostatka vitamina C, osim ako nisu konzumirale borove iglice ili sirovu jetru), dok su južne populacije tokom suša preživljavale jedući oskudno korenje.
Za naše pretke, nedostatak je značio smrt – zbog čega o tome i ne čujemo mnogo. Drevni ljudi nisu patili od one vrste hroničnih, „subkliničkih” nedostataka kakve danas viđamo (poput letargije ili suve kože).
Kod njih je nedostatak brzo prerastao u akutnu bolest i smrt.
Nedostatak vitamina B1 (beri-beri) — paraliza i smrt u roku od nekoliko nedelja.
Akutni nedostatak vitamina C (skorbut) — gubitak zuba i smrt u roku od 3 do 6 meseci.
Nedostatak vitamina D i kalcijuma — rahitis i deformiteti kostiju kod dece (arheolozi su pronašli takve skelete).
Naši preci su imali kratak životni vek, što prikriva prisustvo nedostataka.
Veća je bila verovatnoća da će stradati od napada grabljivica, gladi, klimatskih uslova, nesreća tokom lova i slično.
Mnogi drevni ljudi nisu živeli dovoljno dugo da bi razvili posledice hroničnih nedostataka (poput osteoporoze ili ateroskleroze). Umirali su pre nego što bi mogli da ostare sa posledicama nedostatka nutrijenata.
Evolucioni paradoks je u tome što nismo prilagođeni izobilju.
Naše gene su oblikovali uslovi hronične oskudice kalorija i vitamina.
Telo ranih ljudi bilo je štedljivo, sposobno da racionalno koristi rezerve i uspori metabolizam tokom perioda gladi. Upravo zato u današnje vreme, kada je hrana lako dostupna, imamo poteškoća da zadovoljimo svoje nutritivne potrebe: ljudska creva su se skratila, dok su naše potrebe za vitaminima ostale na nivou potreba lovca koji dnevno pretrči 30 kilometara.
Poljoprivrednici u ranim civilizacijama (poput Egipta i Mesopotamije) patili su od ozbiljnog nedostatka gvožđa i vitamina B12 jer se njihova ishrana uglavnom sastojala od žitarica – uzgajanih na zemljištu osiromašenom hranljivim materijama – dok je meso za siromašne predstavljao redak luksuz.
Naučnici su to potvrdili proučavanjem skeletnih ostataka i mumija; anemija je bila veoma rasprostranjena.
Oni su se, svakako, suočavali sa nedostacima, ali su to bili akutni, a ne hronični nedostaci blagog stepena kakvi se javljaju kod savremenih ljudi.
Živimo duže i unosimo više kalorija, a ipak dobijamo manje mikronutrijenata jer jedemo prerađenu hranu i odričemo se iznutrica, celog voća, samoniklog bilja i korenastog povrća.
Dakle, savremeni nedostaci hranljivih materija cena su koju plaćamo za dugovečnost i udobnost, a ne posledica neuspeha prirode.
