Hronična bolest bubrega se dugo smatrala „domenom nefrologa“, specijalista koji se bave posebno bubrezima. Ali što je naučnici više proučavaju, to postaje jasnije: kada bubrezi pate, celo telo pati. A nedavna istraživanja objašnjavaju zašto, na nivou koji zahteva novi pristup lečenju.
Neočekivano istraživanje o vezi između bubrega i srca
Više od 800 miliona ljudi širom sveta živi sa hroničnom bolešcu bubrega. A više od polovine onih sa uznapredovalom bolešcu umire ne od same otkazivanja bubrega, vec od srčanih problema. Dugo se ovo pripisivalo standardnim faktorima: visokom krvnom pritisku, dijabetesu i prekomernoj težini. Ali statistika se nije poklapala; srčani događaji kod ovih pacijenata bili su prebrojni, čak i kada se uzmu u obzir svi ovi rizici.
Naučnici su nedavno pronašli nedostajucu kariku. Ispostavlja se da ošteceni bubrezi oslobađaju sitne „paketice“ koji se nazivaju ekstracelularne vezikule u krv. Zamislite ih kao mikroskopske mehurice koji sadrže molekule sa posebnim instrukcijama. Ovi mehurici putuju do srca, gde ih celije srčanog mišica apsorbuju i počinje uništenje. Celije pokrecu program samouništenja, narušavajuci funkciju kalcijuma (koji je odgovoran za kontrakcije srca), i na kraju, srce slabije kuca.
Takođe je važno da se ovi molekuli instrukcija unutar mehurica mogu detektovati u krvi. To znači da ce u buducnosti lekari moci da otkriju oštecenje srca kod pacijenata sa bubrezima pre nego što se pojave prvi simptomi, što ce omoguciti ranije lečenje.
To nije sve. Otkrivena je veza između pamcenja i funkcije bubrega.
Izgleda da bubrezi i sposobnost razmišljanja imaju malo zajedničkog. Ispostavilo se da imaju mnogo toga zajedničkog.
Studija objavljena u prestižnom časopisu JAMA Network Open otkrila je da što je funkcija bubrega lošija, veci je rizik od kognitivnog oštecenja: problemi sa pažnjom, brzinom razmišljanja i pamcenjem.
Naučnici su merili brzinu glomerularne filtracije (GFR), ključni pokazatelj koliko dobro bubrezi čiste krv. Svako značajno smanjenje ovog pokazatelja povecalo je rizik od problema sa pažnjom i brzinom obrade za 21%. A za one sa posebno lošom funkcijom bubrega, rizik od kognitivnih problema povecao se za 38%.
Ovo je važno jer rano otkrivanje bolesti bubrega pomaže ne samo u očuvanju bubrega vec i u zaštiti mozga. Ovo menja celu strategiju.
Godišnje analize krvi mogu koštati osobu ne samo zdravlja bubrega vec i mentalne jasnoce u starosti.
Visok krvni pritisak je još jedan veliki neprijatelj bubrega. Ali ovo stvara začarani krug: bubrezi pate od krvnog pritiska, a sami bolesni bubrezi povecavaju krvni pritisak. Kako se on može smanjiti i do kog nivoa?
Odgovor je dala velika SPRINT studija, u kojoj je učestvovalo preko 2.000 pacijenata sa hroničnom bolešcu bubrega. Naučnici su uporedili dva pristupa: standardnu kontrolu krvnog pritiska i intenzivnu kontrolu krvnog pritiska usmerenu na održavanje sistolnog pritiska (gornji broj na monitoru krvnog pritiska) ispod 120 mmHg.
Rezultat je bio jasan: u svim modeliranim scenarijima, koristi od stroge kontrole krvnog pritiska nadmašile su rizike. Primeceno je manje smrtnih slučajeva, manje srčanih i moždanih udara i manje kognitivnih oštecenja. Da, pacijenti sa teško oštecenom funkcijom bubrega iskusili su više neželjenih efekata od lečenja, ponekad uključujuci nesvesticu ili privremeno pogoršanje funkcije bubrega. Ali upravo su ti isti pacijenti imali najvece koristi od lečenja.
Ovo je u skladu sa trenutnim međunarodnim preporukama: pacijenti sa bolestima bubrega i visokim krvnim pritiskom trebalo bi da teže krvnom pritisku ispod 120 mmHg, a ove podatke sada potvrđuje još jedna velika studija.
Šta je izostavljeno (isključivo moje lično mišljenje)
Jedna stvar o kojoj bih takođe želeo da čujem jeste efekat homocisteina na bubrege. Veruje se da se njegov nivo automatski povecava kod hronične bolesti bubrega. Ali u praksi, to nije uvek slučaj. Štaviše, snižavanje homocisteina vitaminima B je korisno čak i za pacijente sa smanjenim SCF.
Još jedna zanemarena tačka je veza između krvnog pritiska i elektrolitskog disbalansa. Barem u ranim fazama, hipertenzija je često posledica ovog disbalansa, a ne problem sam po sebi.
Obe teme zaslužuju posebnu diskusiju i definitivno cemo se vratiti na njih.
