Živimo u trenutku koji ce medicinski istoričari verovatno nazvati prekretnicom. Početkom 2023. godine postalo je kristalno jasno: medicina ulazi u eru u kojoj starenje više nije pozadinska pojava vec predmet proučavanja. Zvuči kao očigledan korak. Ali da bismo razumeli koliko je ovo radikalno, vredi prepoznati od čega se tačno udaljavamo.
Decenijama je medicina funkcionisala po principu koji bi se mogao nazvati „gasiti požare jedan po jedan“. Ako postoji dijabetes, lečimo ga. Ako postoji Alchajmerova bolest, proučavamo Alchajmerovu bolest. Ako postoji sarkopenija, ateroskleroza, osteoporoza, svaka ima svoju specijalnost, svoj protokol, svoju pilulu. Ovo je izgledalo logično dok nije postalo očigledno: sva ova stanja imaju zajednički koren. To nisu nezavisne bolesti koje se nasumično javljaju tokom života. To su manifestacije jednog procesa – istog procesa koji nazivamo starenjem. A lečenje svakog simptoma odvojeno, a ignorisanje uzroka, je kao brisanje bare bez zatvaranja slavine.
Upravo zato je sistemska promena koja je trenutno u toku toliko važna. Istraživači počinju da se fokusiraju ne na bolesti, vec na mehanizme i molekularne puteve kroz koje se starenje dešava unutar svake naše celije. Jedan od ovih mehanizama, mitohondrijalna disfunkcija, zaslužuje posebnu pažnju jer možda najbolje ilustruje kako se telo raspada.
Mitohondrije su celijski elektrani. One proizvode ATP, molekul koji bukvalno pokrece sve što se dešava u telu: kretanje mišica, funkciju mozga, deobu celija. Problem je što mitohondrije stare. One akumuliraju štetu, gube efikasnost i počinju da funkcionišu lošije. A kada bi telo moglo brzo da ukloni oštecene mitohondrije i zameni ih novim, sve bi bilo drugačije. Ovaj proces postoji i naziva se mitofagija. Ovo je u suštini celijsko samočišcenje: specijalizovani mehanizam za reciklažu „slomljenih“ mitohondrija. Ali sa godinama, mitofagija se usporava. Oslabljene mitohondrije se akumuliraju, celije dobijaju sve manje i manje energije, a funkcija organa se pogoršava.
Mišicne celije sadrže ogroman broj mitohondrija upravo zato što su njihove energetske potrebe kolosalne. Kada kvalitet mitohondrija opadne, mišici slabe. Gubitak mišicne mase i snage u starosti direktno je povezan sa smrtnošcu, rizikom od padova, gubitkom nezavisnosti i čitavim nizom drugih posledica.
Urolitin A je supstanca koja je postala jedna od najdiskutovanijih tema u istraživanju starenja. Njena istorija počinje u crevima. Kada jedemo nar, određene bobice ili orašaste plodove, hranu bogatu polifenolima, naše crevne bakterije metabolišu ova jedinjenja, a jedan od nusproizvoda ovog metabolizma je urolitin A. Problem je što različiti ljudi imaju različite sastave mikrobioma i ne proizvode svi ovu supstancu u značajnim količinama, čak ni uz zdravu ishranu. Otuda interesovanje za suplemente.
Kliničko ispitivanje NCT03464500 testiralo je upravo ovo pitanje: šta se dešava ako se urolitin A primenjuje direktno, u standardizovanoj dozi?
Rezultati su bili prilično ubedljivi. Nakon četiri meseca svakodnevne suplementacije, učesnici u grupama sa suplementima pokazali su značajna poboljšanja mišicne snage u poređenju sa placebom. Snaga tetiva se povecala za 12% pri dozi od 500 mg i za 9,8% pri dozi od 1000 mg. Snaga fleksije kolena povecala se za 10,6% i 10,5%, respektivno. Analize krvi i biopsije upotpunile su sliku; biomarkeri zdrave mitohondrijalne funkcije su se poboljšali, a inflamatorni markeri su se smanjili.
Mehanizam kojim se ovo dešava ima smisla: urolitin A stimuliše mitofagiju. Drugim rečima, on bukvalno pomaže celiji da pokrene reciklažu oštecenih mitohondrija i obnovi mitohondrijalni bazen. Ako mitohondrije bolje funkcionišu, celija dobija više energije, a mišic se snažnije kontrahuje.
Međutim, važno je razumeti kontekst. Urolitin A nije lek za starenje. To je jedna nit u veoma složenoj tapiseriji. Možda ce ne tako daleka buducnost biti ona u kojoj ce se starenje doživljavati kao proces koji se može proučavati, usporiti i ispraviti.
