Nažalost, putem društvenih mreža širi se mnoštvo nepouzdanih i potpuno netačnih informacija koje plasiraju šarlatani i zagovornici pseudonauke. Ovi saveti nisu zasnovani na naučnim činjenicama, nemaju potporu u medicini zasnovanoj na dokazima, mogu biti štetni, podstiču nerealna očekivanja i narušavaju poverenje pacijenata u stručnjake.
Mit br. 1: Da biste smršali, potrebno je da unos hrane ograničite na najviše 1.200 kcal dnevno.
Zašto je ovo loš savet?
Ne znam odakle potiče ova brojka. Čini se da ljudi za nju čuju od prijatelja kojima je lekar savetovao takav unos. Iako ta količina za neke može biti odgovarajuća, kod drugih unos tako malog broja kalorija dovodi do:
Energetskog deficita koji otežava održavanje uobičajenog načina života.
Negativnih efekata na metabolizam i brzinu metabolizma u mirovanju (RMR), kao i do nedostatka hranljivih materija.
Naglog gubitka težine, gubitka mišićne mase, pa čak i zastoja u procesu mršavljenja.
Koji se pristup preporučuje?
Konsultacija sa dijetetičarom ili nutricionistom radi utvrđivanja vaših specifičnih kalorijskih potreba: indirektna kalorimetrija – koja izračunava brzinu metabolizma u mirovanju na osnovu analize izdahnutih gasova – pokazuje potrošnju energije i pomaže u određivanju odgovarajućeg kalorijskog deficita.
Ova procena se može ponavljati svakih 6–12 meseci kako bi se pratile promene tokom vremena.
Mit br. 2: Svi ugljeni hidrati su štetni.
Zašto je ovo loš savet?
Ugljeni hidrati su primarni izvor energije potrebne za aerobne aktivnosti (u trajanju do 150–200 minuta nedeljno). Pored toga, ugljeni hidrati obezbeđuju 4 kcal po gramu, dok masti obezbeđuju 9 kcal po gramu. Te kalorije sprečavaju razgradnju mišićnog tkiva radi obezbeđivanja neophodne energije telu.
Isključivanje cele grupe namirnica je 1) dugoročno neodrživo i 2) dovodi do nedostatka hranljivih materija.
Potrebe za ugljenim hidratima razlikuju se od osobe do osobe.
Šta zapravo kaže nauka?
Količina ugljenih hidrata potrebna za zadovoljavanje individualnih potreba određuje se u konsultaciji sa dijetetičarom ili nutricionistom, uz uzimanje u obzir zdravstvene istorije i načina života pojedinca. Dajte prednost složenim ugljenim hidratima (voće, povrće, mahunarke, integralne žitarice). Ograničite unos prerađenih ugljenih hidrata (šećer i zaslađeni napici, peciva, dezerti, testenina, beli pirinač, žitarice za doručak). Kombinujte zdrave ugljene hidrate sa mastima i proteinima (prateći model Harvardskog tanjira zdrave ishrane).
Mit br. 3: Sve kalorije su iste.
Zašto je ovo loš savet?
Sa energetskog stanovišta, ova tvrdnja je tačna; međutim, kalorije potiču iz različitih izvora i u tome leži razlika. Čak i ako zadovoljite svoje kalorijske potrebe, i dalje možete ostati uskraćeni za neophodne hranljive materije i mikronutrijente – na primer, te kalorije mogu poticati iz zasićenih životinjskih masti, hrane sa dodatkom šećera ili namirnica sa visokim sadržajem soli (poput industrijski prerađene hrane u kojoj se so koristi kao konzervans). Različiti izvori kalorija pružaju različit nivo sitosti, što zauzvrat može uticati na gubitak težine.
Šta je naučno potkrepljena istina?
Obroci treba da budu bogati hranljivim materijama (na primer, dodavanjem čia semenki u jutarnju ovsenu kašu ili povrća u sendviče). Da biste povećali osećaj sitosti nakon obroka, dodajte proteine i vlakna.
Mit br. 4: Svakome je potrebno 2 grama proteina po kilogramu telesne težine.
Ovo je česta zabluda koja se širi društvenim mrežama. Ovaj cilj je teško dostići i može opteretiti bubrege; stoga je tako visok unos proteina kontraindikovan kod osoba sa oštećenom funkcijom bubrega. Pored toga, takve količine proteina mogu izazvati neprijatnost ili probleme sa varenjem. Različiti izvori proteina takođe sadrže različite količine kalorija (na primer, proteini iz masnog mesa neizbežno dolaze sa više kalorija iz masti nego proteini biljnog porekla).
Koji je ispravan pristup?
Kao što sam pisao pre oko tri godine, potreba za prosečnu osobu iznosi 0,8-1.0 g proteina po kilogramu telesne težine, dok je sportistima ili osobama koje obavljaju fizički zahtevne poslove potrebno 1,2–1,6 g po kilogramu. Proteini biljnog porekla su kvalitetniji od proteina životinjskog porekla.
Mit br. 5: Uzimam GLP-1 lekove (semaglutid ili tirzepatid), pa mogu da jedem šta god poželim.
Ovi lekovi smanjuju apetit, ali ne menjaju vrstu hrane koja dospeva u vaš želudac. Mogu izazvati mučninu, povraćanje, dijareju ili zatvor. Mogu dovesti do brzog gubitka kako masne, tako i mišićne mase, pa je ključno ostati fizički aktivan, održavati adekvatan unos proteina i izbegavati nezdrave izvore kalorija poput slatkiša, peciva i dezerata. Iako su ovi lekovi napravili revoluciju u lečenju gojaznosti, kao i svaki drugi lek, moraju se koristiti odgovorno i pod stručnim nadzorom.
Pravi pristup podrazumeva uzimanje manjih porcija u češćim intervalima (idealno na svaka 2–3 sata), uključivanje proteina u ishranu, izbegavanje prerađene hrane i unos dovoljne količine vode.
Ukratko: sarađujte sa lekarom i izbegavajte internet „stručnjake” koji garantuju rezultate ili daju neosnovane savete. Nutricionista je ključni član vašeg tima za brigu o zdravlje.
