Danas u poruci napisali sum mi da uzimanje magnezijuma u dozama od 300 mg dnevno, a povremeno i 500 mg, „ubijaju jetru“, kao i da bi svi koji slede ovu preporuku stradaju zajedno sa mnom.
Hajde da smireno ispitamo kako magnezijum prolazi kroz telo i kakve veze jetra uopšte ima sa tim.
Nakon unosa, magnezijum se apsorbuje prvenstveno u crevima, ulazi u krvotok i koriste ga ćelije, mišići, nervni sistem, srce i koštano tkivo. Njegov nivo u telu primarno regulišu bubrezi, a višak se izlučuje urinom.
Magnezijum nije supstanca koja u normalnim dozama stvara toksično opterećenje za jetru. Stoga, tvrdnja da će uzimanje 300–500 mg magnezijuma samo po sebi neizbežno dovesti do oštećenja jetre nema nikakvu fiziološku osnovu.
Ali, to ne znači da se magnezijum može uzimati potpuno bez nadzora.
Rizik od akumulacije magnezijuma prvenstveno nastaje kod teške disfunkcije bubrega, kada telo nije u stanju da pravilno eliminiše višak. Stoga, u slučajevima bubrežne insuficijencije, značajno smanjene jačine glomerularne filtracije (eGFR) i drugih ozbiljnih bolesti bubrega, dozu isključivo treba da odredi lekar.
Takođe je važno razumeti specifične količine o kojima je reč. Na etiketi može biti navedena masa celokupnog jedinjenja (kao što je citrat ili bisglicinat), ali nas prvenstveno zanima količina elementarnog magnezijuma.
Gornja granica za suplemente magnezijuma utvrđena je pre svega zbog rizika od dijareje, mučnine i grčeva u stomaku, a ne zbog dokazane toksičnosti za jetru. Različite zvanične preporuke postavljaju ovu granicu na 250–350 mg dnevno iz suplemenata.
Međutim, to ne znači da je svaka veća doza automatski toksična. Ovo je samo opšta smernica iznad koje se povećava verovatnoća neželjenih digestivnih reakcija, zbog čega je individualizovani pristup ključan. Preporučujem da svaki novi suplement započnete sa manjom dozom i pratite reakciju svog tela. Isti oblik magnezijuma može biti savršen za jednu osobu, dok kod druge može izazvati tečnu stolicu, nelagodnost, pad krvnog pritiska ili pojačanu pospanost.
Ne predlažem da svi uzimaju 500 mg bez razlike. Normalnim danima uzimam 300 mg, a povremeno povećavam dozu na 500 mg — tokom perioda jakog stresa ili u određenim danima ciklusa, raspoređujući je tokom dana i uzimajući u obzir svoju toleranciju.
Sada ću podeliti primer klijentkinje (47 godina) koja je uzimala 300–400 mg magnezijuma dnevno tokom četiri meseca, uz sveobuhvatnu korekciju ishrane: prvo citrat, a zatim glicinat.
U januaru, njeni testovi funkcije jetre nisu bili optimalni:
AST — 68,6 U/L (optimum je 10–26 U/L). Povišen nivo može ukazivati na oštećenje ćelija i povećano opterećenje jetre.
Ukupni bilirubin je iznosio 18,7 µmol/L (direktni 4,3, a indirektni 14,4). Ovaj nalaz je mogao ukazivati na to da jetra nije u potpunosti sposobna da preradi bilirubin i izluči ga kroz žuč.
Alkalna fosfataza (ALP) bila je smanjena na 53 U/L, što je takođe uzeto u obzir pri proceni ukupne funkcije jetre i bilijarnog sistema.
Nakon četiri meseca, rezultati su bili sledeći:
AST — 27,15 U/L
ALT — 24,18 U/L
ALP — 75 U/L
GGT — 10,3 U/L
Ukupni bilirubin — 6,45 µmol/L
Direktni bilirubin — 1,2 µmol/L
Indirektni bilirubin — 5,3 µmol/L
Dakle, indikatori koji odražavaju funkciju jetre ne samo da se nisu pogoršali, već su se vratili u optimalne vrednosti.
Naravno, ne tvrdim da je magnezijum sam postigao ovaj rezultat. Korekcija je bila sveobuhvatna. Ali jasno vidimo da uzimanje 300–400 mg magnezijuma dnevno tokom četiri meseca nije „ubilo“ jetru.
Zbog toga je važno da se ljudi ne plaše nasumičnih brojki, već da uzmu u obzir oblik magnezijuma, količinu elementarnog minerala, funkciju bubrega, individualnu toleranciju i opštu sliku stanja organizma
