Sve je počelo sa cijanobakterijama!Počnimo malo dalje u prošlosti 👇🏻
Pojava cijanobakterija promenila je svet i dovela do kiseonične revolucije (Velika oksidacija).
Zahvaljujući cijanobakterijama razvijena je kiseonična fotosinteza, a nusproizvod ove sinteze bio je kiseonik.
Zemljina atmosfera se transformisala iz anoksične (bez kiseonika) u oksidativnu.
Kiseonik je moćan i veoma agresivan element.
U stvari, pojava kiseonika je, s jedne strane, bila pogubna za neke tadašnje oblike života, ali je, s druge strane, pomogla novim organizmima da se pojave i evoluiraju.
Evolucija izmišlja aerobno (kiseonično) disanje – proces u kome se kiseonik koristi u mitohondrijama ćelije za sagorevanje hranljivih materija i proizvodnju ogromnih količina energije, odnosno ATP-a.
Energetski budžet živih organizama dramatično se povećao. Sada su mogli sebi da priušte da budu veliki, pokretni i da imaju mnogo različitih, specijalizovanih ćelija. Upravo to je omogućilo pojavu višećelijskih eukariota (biljaka, gljiva i životinja).
Pisao sam ranije https://www.mojnutriciolog.com/stitna-zlezda/
Tako smo evoluirali u složenije višećelijske oblike.
Oni imaju različite organe i tkiva koja moraju da rade savršeno usklađeno.
Kako uopšte upravljati tako složenim sistemom?
Tada na scenu stupa endokrini sistem! (Kao centralna kancelarija ili uprava kompanije 😄).
To je sistem žlezda koje luče hormone za daljinsku kontrolu svih procesa u telu: rasta, metabolizma i reprodukcije.
🔥A cijanobakterije, kao jedni od prvih i najrasprostranjenijih fotosintetskih organizama u okeanu, počele su aktivno da apsorbuju jod iz morske vode.
A zašto su uopšte počele da apsorbuju jod?
Zato što je jod odličan antioksidans.
Kiseonik koji su cijanobakterije same proizvodile bio je opasan i za njih, jer je izazivao snažan oksidativni stres.
A jod im je pomogao da neutrališu ova opasna jedinjenja.
Tako su cijanobakterije i alge postale ključna karika u biogeohemijskom ciklusu joda, ekstrahujući ga iz neorganske sredine i ugrađujući ga u organska jedinjenja, čime su ga učinile delom lanca ishrane.
One same nisu bile svesne šta su učinile, ali su to postigle!
A odakle je jod uopšte došao na našu planetu, pitate se!?
Jod kao hemijski element postoji na Zemlji od njenog nastanka.
Prvobitno je bio zarobljen u stenama i rastvoren u vodama praokeana.
Da bi se efikasno regulisao bazalni metabolizam – taj veoma brzi energetski sistem koji je omogućen kiseonikom i aerobnim disanjem – formirao se začetak endokrinog organa.
Dakle, štitasta žlezda je daleka posledica okruženja koje su stvorile cijanobakterije.
Tek kasnije su se kod beskičmenjaka pojavile ćelije koje uspešno hvataju jod.
Sa pojavom višećelijskih organizama, postala je neophodna znatno složenija regulacija.
Na primer, neke vrste beskičmenjaka, poput meduza i morskih zvezda, već imaju specijalizovane ćelije koje mogu da hvataju jod iz vode i proizvode jednostavne hormone koji sadrže jod.
Ove ćelije su rasute po različitim tkivima, prvenstveno u zidovima digestivnog trakta.
Formiranje posebnog organa je sledeća faza, kada se kod organizama pojavljuje horda (notohorda – prototip kičme). Na primer, amfioksus ili kopljača (primitivni hordat koji podseća na malu ribu) razvija organ koji se smatra direktnim evolutivnim pretkom štitaste žlezde, a to je endostil.
Endostil je žleb na dnu ždrela.
U početku, njegova glavna funkcija nije bila proizvodnja hormona, već je pomagao u ishrani!
Lučio je sluz koja je hvatala čestice hrane iz vode koja je prolazila kroz ždrelo i usmeravala tu hranljivu masu dalje u creva.
Ali ono što je ključno jeste da su ćelije endostila već tada mogle da hvataju jod i proizvode hormone.
Evoluciono posmatrano, jedna struktura je služila dvema funkcijama. Endostil je istovremeno bio i organ za varenje i endokrini organ 😄
Zatim je kod prvih kičmenjaka (riba) 🐟 došlo do radikalne promene.
Endostil, koji je do tada bio otvoreni žleb, zatvara se u posebnu, izolovanu folikularnu kesu.
On tada konačno gubi svoju digestivnu funkciju i postaje usko specijalizovani endokrini organ – u suštini, pra-pra-pra-prababa današnje štitaste žlezde 😄
Kod riba se ovaj organ često nalazi blizu škrga, dok se kod kopnenih kičmenjaka tokom evolucije pomerio u predeo vrata.
Sada se hormoni specifično oslobađaju direktno u krv i distribuiraju po celom telu, sistemski regulišući metabolizam, rast, razvoj nervnog sistema i, što je ključno, metamorfozu (na primer, transformaciju punoglavca u žabu).
Nakon toga, štitasta žlezda prolazi kroz dalji razvoj kod gmizavaca, ptica i sisara.
Kod viših kičmenjaka štitasta žlezda dostiže svoj vrhunac razvoja.
🦋 Ona više nije samo jedna obična kesica, već složen organ sastavljen od brojnih folikula (mehurića) ispunjenih koloidom – rezervom unapred formiranih hormona.
Tiroidni hormoni počinju da igraju ključnu ulogu u održavanju konstantne telesne temperature (toplokrvnost), u razvoju mozga i intelekta, kao i u složenim procesima rasta i puberteta.
Smatra se da su evolucija i pojava štitaste žlezde direktno povezane ne samo sa prisustvom joda na Zemlji, već i sa revolucijom kiseonika koju su pokrenule cijanobakterije koje apsorbuju jod.
Zamislite samo: upravo je jod pokrenuo evoluciju štitaste žlezde kao glavnog endokrinog organa!
Da rezimiramo:
Cijanobakterije ➡️ pokrenule su kiseoničku revoluciju i promenile atmosferu (od koje su i same patile, pa su se, braneći se od oksidativnog stresa izazvanog kiseonikom, okrenule apsorpciji joda) ➡️ pojavljuje se aerobno disanje (veliki priliv energije) ➡️ to dovodi do razvoja složenih višećelijskih organizama (koji su se izolovali i prilagodili novoj atmosferi bogatoj kiseonikom) ➡️ pojavljuje se endokrini sistem kako bi kontrolisao metabolizam ovih višećelijskih organizama ➡️ nastaje štitasta žlezda.
Kakav grandiozan lanac događaja!
A ko su zapravo cijanobakterije? Plavozelene alge, naravno 😄
