Šecer i raspoloženje.Postoji uobičajeno verovanje: jedenje čokolade ce vam podici raspoloženje. Ovo je delimično tačno. Ali samo delimično, i samo trenutno. Ako razumete šta se dešava u mozgu i telu kada se šecer redovno konzumira, slika je daleko manje ružičasta.
Da biste to razumeli, prvo morate da razumete serotonin.
Serotonin je neurotransmiter, hemikalija koju nervne celije koriste za međusobnu komunikaciju. Često se naziva „hormon srece“, iako je to preterano pojednostavljivanje: serotonin je odgovoran ne toliko za euforiju koliko za stabilnost. Za taj ravnomerni, smireni osecaj da je sve u redu. Za sposobnost da se nosite sa stresom bez sloma, da ne posežete za hranom pri najmanjoj brizi, da zaspi nocu i da se budite sa željom za životom.
Kada je serotonina dovoljno, osoba je strpljiva, fokusirana i emocionalno stabilna. Kada ga manjka, javljaju se razdražljivost, anksioznost, želja za slatkišima i ugljenim hidratima, poremecaji spavanja i osecaj nerazumne melanholije.
Važna činjenica koja mnoge iznenađuje: oko 90% serotonina se ne proizvodi u mozgu, vec u crevima!
Ovo čini ishranu direktnim doprinosom našem emocionalnom stanju.
Dakle, kada jedemo slatkiše, nivo glukoze u krvi naglo raste (ovde ne govorimo o profesionalnim sportistima; to je druga priča). Kao odgovor, pankreas oslobađa insulin. Istovremeno, mozak aktivira sistem nagrađivanja i oslobađa dopamin.
Dopamin je neurotransmiter odgovoran za iščekivanje i zadovoljstvo. To je ono što nas tera da iznova i iznova posežemo za tim kolačem. Problem je što se sa čestim i oštrim dopaminskim naletima, mozak počinje prilagođavati: receptori postaju manje osetljivi, zahtevajuci sve vecu stimulaciju da bi se postigao isti efekat. Ovo je biohemijska osnova zavisnosti od hrane. Ali nas sada zanima nešto drugo. Hronična prekomerna stimulacija dopaminskog sistema remeti ukupnu ravnotežu neurotransmitera, uključujuci snižavanje nivoa serotonina. Zato ljudi koji često jedu slatkiše kada su pod stresom počinju da se osecaju gore tokom vremena: impulsivniji, anksiozniji i sa izraženijim promenama raspoloženja.
Nagli porast šecera u krvi neizbežno prati podjednako nagli pad. Kod osetljivih osoba, ovo stanje se manifestuje kao reaktivna hipoglikemija – osecanja poput slabosti, razdražljivosti, mentalne magle i jake želje da se ponovo pojede nešto slatko.
Ali postoji i skriveni proces. Pad glukoze je stres za telo. Kao odgovor, aktivira se osa hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlezda, oslobađajuci kortizol i adrenalin u krvotok.
Sa hroničnim ponavljanjem ovih oscilacija, kortizol ostaje konstantno povišen.
Hronično povišen kortizol ubrzava potrošnju triptofana, aminokiseline koja se koristi za sintezu serotonina. Štaviše, ne koristi se za proizvodnju serotonina, vec u takozvanom kinureninskom putu – sekundarnom metaboličkom putu koji aktiviraju stres i upala. Rezultat: manje triptofana dospeva do mozga, a manje serotonina se sintetiše.
Serotonin ne ulazi u mozak spolja; tamo se proizvodi iz triptofana koji dobijamo iz hrane. Ali ova aminokiselina ima konkurente: da bi prešao krvno-moždanu barijeru, triptofan koristi isti „transporter“ kao i druge aminokiseline. Ko god prođe, pobeđuje.
Ovde postoji zanimljiv paradoks. Akutni unos ugljenih hidrata privremeno poboljšava dostupnost triptofana mozgu: insulin „prebacuje“ konkurentske aminokiseline u mišice, dajuci triptofanu prednost. Zato se ponekad osecate pospano nakon obilnog ručka sa hlebom – to je serotonin na delu.
Međutim, kod hroničnog viška šecera i insulinske rezistencije, ova delikatna regulacija se prekida. Sistemska upala, koja se razvija na pozadini metaboličkog sindroma, aktivira enzim koji preusmerava triptofan duž kinureninskog puta. To je začarani krug: više šecera, više upale, manje serotonina i jača želja za slatkišima. Ovo nije problem samo za ljude sa prekomernom težinom. Mršavi ljudi takođe često doživljavaju metaboličke poremecaje.
Važno je zapamtiti da se vecina serotonina proizvodi u crevima, u specijalizovanim celijama koje su usko povezane sa mikrobiotom. Crevne bakterije su uključene u regulaciju metabolizma triptofana i utiču na količinu sintetisanog serotonina.
Ishrana bogata šecerom negativno menja sastav mikrobiote: raznolikost se smanjuje, populacije inflamatornih bakterija rastu, a propustljivost crevnog zida se povecava. Sve ovo stvara osnovnu upalu, koja sistemski utiče na serotonergičku regulaciju raspoloženja.
Sinteza serotonina je biohemijski proces koji zahteva resurse, prvenstveno vitamin B6, gvožđe i pravilno funkcionišuce mitohondrije. Visoka potrošnja šecera, posebno kada je pracena nedostatkom mikronutrijenata, povecava oksidativni stres i smanjuje efikasnost celijskog energetskog metabolizma. Mitohondrije, same „elektrane“ celija, počinju da funkcionišu manje efikasno. Kao rezultat toga, čak i uz dovoljan unos triptofana, njegova konverzija u serotonin može biti poremecena: nema dovoljno kofaktora i nema energije za reakcije. Zbog toga ljudi sa metaboličkim sindromom često doživljavaju emocionalnu nestabilnost, ne kao psihološku karakteristiku, vec kao biohemijsku posledicu.
Kao što ste vec razumeli, šecer nas ne čini srecnim na duži rok. On samo imitira srecu na kraci rok, postepeno potkopavajuci same sisteme odgovorne za održivo blagostanje. Sinteza serotonina zavisi od toga šta jedemo, kako funkcioniše naše crevo, zdravlja naših mitohondrija i koliko često se stresiramo (uključujuci i kroz hranu).
