„IBD se ne može izlečiti snagom volje — može se lečiti terapijom.“
▎1) Umor od lečenja je normalan
Život sa IBD (inflamatornom bolešcu creva) nije stvar „uzimanja kursa i zaboravljanja“. Često je to dugo putovanje: testovi, kolonoskopije, promene režima, neželjeni efekti, ograničenja, anksioznost zbog pogoršanja.
Mnogi pacijenti u nekom trenutku pregore. I to nije „slabost“ ili „loša disciplina“. To je ljudska reakcija na hroničnu bolest.
Ali postoji jedno važno „ali“: umor ne negira zakone biologije. IBD se ne zaustavlja samo zato što zaista želimo da prestane.
▎2) Zašto postoji takva želja da se „okrenemo tradicionalnim metodama“?
Obično iza ovoga stoje veoma jasni razlozi:
• želja za kontrolom („Ja biram svoj put“);
• želja za jednostavno rešenje („leči se biljem/ishranom/onlajn protokolom“);
• žele da veruju da je moguce bez „hemikalija“;
• plaše se reči „hormoni“, „imunosupresori“ i „biološka terapija“.
I istina je da je ovaj strah racionalan. Lekovi mogu imati neželjene efekte. Ali važno je upoređivati ne „lekove naspram idealnog sveta bez lekova“, vec iskreno: lekove naspram aktivne, nekontrolisane upale.
▎3) Ključna tačka: IBD se ne leči „za predstavu“, vec da bi se zaustavila upala.
IBD nije samo „bol u stomaku i tečna stolica“. To je imuno-inflamatorni proces koji može da se nastavi čak i kada se simptomi privremeno smire.
Ako upala potraje, ona:
• uništava sluzokožu (čireve),
• kod Kronove bolesti može da prodre dublje, formirajuci fistule, strikture i apscese,
• povecava rizik od hospitalizacije i operacije,
• ako se produžava i loše kontroliše, povecava rizik od displazije/raka debelog creva (posebno kod ulceroznog kolitisa i ekstenzivnih lezija).
Stoga, savremeni cilj lečenja nije samo „smanjenje odlazaka u toalet“, vec postizanje i održavanje remisije i zarastanja sluzokože (ono što se u međunarodnim smernicama često naziva *lečenje do cilja*).
▎4) „Mesalazin ne deluje“ — deluje, ali ne kod svih i ne uvek.
Mesalazin (5-ASA) nije „vitamin“ niti „placebo“. To je osnovna terapija za blagi do umereni ulcerozni kolitis, posebno uz adekvatnu dozu i oblik (oralno/rektalno, a često i u kombinaciji).
Da, njegova efikasnost kod Kronove bolesti je ograničena, a naglasak je tu drugačiji. Ali kod ulceroznog kolitisa, 5-ASA:
• smanjuje upalu,
• pomaže u održavanju remisije,
• je u nekim studijama povezan sa smanjenim rizikom od kolorektalne neoplazije uz dugotrajnu upotrebu kod pacijenata sa ulceroznim kolitisom.
Ako lek „ne pomaže“, to ne znači uvek „je beskoristan“. Uobičajeni razlozi uključuju:
• nedovoljna doza,
• netačan oblik doziranja (na primer, rektalna terapija je potrebna za proktitis),
• nepoštovanje režima (propuštanje doza),
• aktivnost bolesti prelazi „zonu delovanja“ 5-ASA, što zahteva druge korake lečenja.
▎5) „Hormoni (steroidi) osakacuju“ – steroidi nisu za život, vec za gašenje požara.
Steroidi zaista mogu izazvati neprijatne, a ponekad i ozbiljne neželjene efekte. I upravo zato je njihova uloga u savremenoj gastroenterologiji jasna i ograničena:
• steroidi su za indukovanje remisije, odnosno brzo suzbijanje aktivne upale;
• steroidi nisu terapija održavanja (ovo je fundamentalno važno).
Ako je osoba na hormonima duže vreme, to obično nije zato što lekar „voli hormone“, vec zato što:
• bolest je agresivna,
• terapija koja štedi steroide nije pogodna ili se ne toleriše,
• pacijent je primoran da se vrati na steroide zbog samoindukovanog prekida uzimanja lekova koji modifikuju tok bolesti ili kasnog javljanja tokom egzacerbacije.
Cilj lekara je da odvikne pacijenta od hormona i održi remisiju lekovima pogodnim za dugoročnu kontrolu.
NASTAVICE SE 👇
