U Izraelu je sprovedena veoma zanimljiva studija. Kap krvi je uzeta od ispitanika i prikazana na ekranu. I na ekranu se mogla videti zanimljiva slika. Ovde su bile bakterije, koje su se polako kretale, a ovde su bili makrofagi, krvne celije čiji je posao da održavaju krv čistom. Oni su kao dezinfekciona sredstva. Njihova misija je da uklone sve strane materije.
Ali… Čini se da su uspavani. Bakterije se krecu bezbrižno, kao da šetaju bulevarom, dok makrofagi spavaju. Oni ih ne vide.
A onda, u tom trenutku, ispitaniku se prikazuje smešan film, komedija, i njegovo raspoloženje počinje da se poboljšava. I onda počinje zabava.
Makrofag se iznenada budi i odmah počinje da obavlja svoje direktne dužnosti. Dokotrlja se do bakterije i počinje da je proždire sa žarom. Možda je bilo vreme za ručak, i on se osecao prilično gladnim, ali… U stvari, mnogo je zanimljivije.
Veza „um-telo“ je odavno predmet rasprave i postoji mnogo dokaza koji je potkrepljuju. Ali ono što je zanimljivo u vezi sa ovom studijom jeste da su imune celije veoma osetljive na naše raspoloženje. I to nije sve.
Napomenimo nešto važno:
„Kap krvi je odvojena od svog vlasnika. Vlasnik je u to vreme sedeo u drugoj sobi, i njegovo raspoloženje je nekako neobjašnjivo uticalo na kap krvi u drugoj sobi.“
To znači da postoje određeni informacioni kanali kroz koje talasi svesti mogu uticati na objekat koji se nalazi daleko od samog izvora svesti.
Ali postoji i druga strana ove studije. Subjektu su prikazani isečci iz horor filma. I pogodite šta? U isto vreme, u kapi krvi su počele da se dešavaju čudne stvari. Bakterije su postale aktivne!
One su odjednom oživele, razbudile se i odjednom ih je bilo više. I počele su da se ponašaju kao da pripadaju. Čak su počele da napadaju makrofage. Potonji su počeli da se „povlače“ i rasipaju u različitim pravcima. Oni koji jesu, naravno, jesu.
Princip je jasan: stanje svesti je najvažniji faktor u održavanju naše unutrašnje ekologije. I ne samo naše.
Na kraju krajeva, talasi svesti, kao što smo gore napomenuli, počinju da se šire u okolinu i utiču na udaljene celije sopstvene krvi.
I ne samo sopstvene.
Na kraju krajeva, moja deca i rođaci su moja krv. To znači da moje raspoloženje utiče na stanje makrofaga moje dece, gde god da se nalaze – u blizini ili na drugom kontinentu. To znači da je moje stanje svesti uključeno u, takoreci, „imunitet predaka“.
Pada mi na pamet jedna smešna priča. Ispričao ju je jedan časovničar.
Ovaj posao, kao što znamo, je veoma precizan, zahteva veliku pažnju i precizne radnje. Ali ponekad, dok je radio, počeo bi da mu trza levi kažiprst. Jasno je da je bilo nemoguce raditi u ovom stanju. Šta je uradio?
Ne, nije masirao prst, nije uzimao magnezijum da ublaži grčeve, nije odmarao ruku. Podigao je telefon i pozvao majku, koja živi daleko, daleko, hiljadama kilometara daleko. Mislite li da je tražio savet od nje kako da zaustavi dosadno drhtanje?
Grešite.
Poslušajmo šta kaže:
„Mama, opet brineš za mene! Prestani da brineš, inače ne mogu da radim!“
Ako čak i blaga majčina anksioznost može da izazove fiziološke abnormalnosti kod njenog sina, šta onda možemo da kažemo o velikim previranjima? Tu pravimo važan korak u razumevanju suštine stvari.
A zaključak je jednostavan:
Stara formula: „Ovo je moj život, mogu sa njim da radim šta hocu“ je beznadežno zastarela.
„Naše stanje svesti je odgovorno za imunitet naše dece, rođaka i voljenih“ – tako sada moramo da shvatimo život.
Dakle, moramo pronaci način da stvorimo euforiju, radost i srecu, i poželjno je da ih stvorimo u što vecoj količini.
PS:
Fenomen Normana Kazinsa, koji je izlečen od neizlečive, smrtonosne bolesti uz pomoc smeha, takođe postaje jasan.
Ova razmišljanja su dovela Normana Kazensa do očiglednog zaključka: ako su negativne emocije, suzbijajuci endokrini sistem, „provokatori“ bolesti, onda pozitivne emocije, aktivirajuci njegovu aktivnost, mogu postati „stimulatori“ oporavka. Štaviše, svaka osoba poseduje veoma jednostavno i pristupačno sredstvo lečenja – smeh. Stara izreka „Smeh je najbolji lek“ dobila je fiziološku osnovu.
Godine 1976, Norman Kazens je objavio svoju autobiografsku knjigu „Anatomija bolesti (iz perspektive pacijenta)“, koja je bukvalno izazvala senzaciju. Oslanjajuci se na sopstveno iskustvo, autor je pokazao da pozitivno emocionalno stanje može izlečiti čak i teške bolesti.
Slika prikazuje limfocit koji proždire bakteriju.
