To je jedan od najlakših i najbržih načina za stimulaciju dopamina. Posebno snažno na njega utiče ultra-prerađena hrana sa svojom kombinacijom brzo svarljivih ugljenih hidrata i masti. Zato prehrambene korporacije namerno koriste takve kombinacije: one povecavaju želju za jelom iznova i iznova i stvaraju trajne obrasce ishrane.
Čitao sam knjigu u kojoj je autorka opisala sopstvenu tešku zavisnost od hrane. Zanimljivo je da ju je u jednom trenutku zamenila zavisnošcu od droga. Dok je koristila drogu, dramatično je smršala, ali nakon prestanka, vratila se hrani. Ovaj primer jasno ilustruje kako različite zavisnosti mogu da se takmiče jedna sa drugom i da se oslanjaju na iste mehanizme nagrađivanja u mozgu. Autorka veoma precizno opisuje kako mozak utiče na odluke i zašto je tako teško prekinuti zavisnost.
Najvažniji zaključak do kog dolazi nije da se „bori“ protiv zavisnosti, vec da donese svesnu odluku i postepeno uvodi nove navike.
Na primer, ako imate želju da pojedete čokoladu, trebalo bi da je zamenite drugom radnjom: hodanjem, čučnjevima ili pauzom. Ovaj pristup se koristi i u kognitivno-bihejvioralnoj terapiji: vremenom, mozak prestaje automatski da povezuje stres ili dosadu sa hranom.
Po pravilu, ljudima je u savremenom svetu zapravo potrebno manje hrane nego što konzumiraju. Veoma često se hrana koristi ne da bi se zadovoljila fiziološka glad, vec kao način za ublažavanje napetosti, utrnuta anksioznost ili opuštanje. Mehanizam prejedanja izazvanog stresom je dobro proučen, a o tome sam govorila u videu o „radu sa stresom“.
Na primer, kod žena, pušenje često nije podstaknuto samo stresom vec i strahom od povecanja telesne težine. Nikotin smanjuje apetit i blago povecava potrošnju energije, pa za neke žene postaje sredstvo za kontrolu težine, iako je cena u pogledu zdravlja izuzetno visoka.
Postoji nekoliko tipičnih obrazaca koje redovno vidim kod ljudi koji pokušavaju da smršaju, ali ne vide rezultate.
1. Prvi je fokus isključivo na kalorije bez obzira na kvalitet hrane. Osoba vežba, broji kalorije, ali nastavlja da jede slatkiše, kolače i drugu hranu sa visokim glikemijskim opterecenjem. Iako njihov unos kalorija može biti oko 2.000 ili čak niži od preporučenog dnevnog unosa, gubitak težine se ne dešava zbog stalnih fluktuacija nivoa glukoze i insulina i povecanog apetita.
Da bi se telu pomoglo da lakše pređe na korišcenje rezervi masti, važno je uzeti u obzir glikemijski indeks i glikemijsko opterecenje hrane u vecini slučajeva, osim ako niste profesionalni sportista. Međutim, reakcije na hranu variraju od osobe do osobe. Zato kod nekih klijenata koristimo kontinuirano pracenje glukoze. To jasno može pokazati da kod jedne osobe banane, sa visokim glikemijskim indeksom, možda nece izazvati nagli skok šecera u krvi, dok ovsena kaša, koja se smatra „zdravom“, izaziva značajan skok i naknadni pad. Druga osoba može tolerisati kolačice bez ikakvih problema, ali mango izaziva značajno povecanje šecera u krvi.
2. Još jedan uobičajeni problem: navika pijenja kafe sa mlekom.
Mlečni proizvodi imaju jak insulinski odgovor, delimično zbog proteina surutke. Za one koji pokušavaju da smršaju, ovo može ometati gubitak težine, čak i ako kalorije nisu tehnički prekoračene. Stoga je tokom faze mršavljenja preporučljivo odustati od kafe sa mlekom i piti samo crnu kafu ili je uopšte ne piti.
3. Još jedna uobičajena zabluda je „Sada cu smršati, a onda cu jesti kao i ranije“.
Ovo skoro uvek dovodi do ponovnog dobijanja na težini. Ista dijeta koja je dovela do viška kilograma neizbežno ce vratiti osobu u prvobitno stanje. Gubljenje težine nije stvar privremenih ograničenja, vec pronalaženja dijete koja se može održavati godinama. Tehnički, možete pojesti kolačic, ali za ljude sa zavisnošcu od hrane, ovo često pokrece lančanu reakciju. Ništa se nije desilo jednom, ništa se nije desilo ponovo, a onda se osoba postepeno vraca svojim starim navikama.Ako ne prestanete na vreme, recidiv je gotovo neizbežan.
4. Traženje „magičnog pilula“ ili injekcije je još jedan uobičajen scenario. Lekovi agonisti GLP-1 zaista mogu dovesti do gubitka težine dok ih osoba koristi. Međutim, ako se ne izvrše promene u načinu života i ishrani, težina se često vraca nakon prekida uzimanja lekova, ponekad čak i prevazilazeci početnu težinu. Ovi lekovi mogu biti koristan alat za lakši prelazak na nove navike, ali nisu zamena za rad sa ishranom, vežbanjem i ponašanjem. Štaviše, neki ljudi ne osecaju značajne efekte od njih, a podaci o neželjenim efektima se još uvek proučavaju.
Gubljenje težine zahteva disciplinu, posebno na početku. Ali vremenom se preferencije ukusa mnogih ljudi menjaju. Nakon eliminacije viška šecera i ultra-prerađene hrane, slatkiši počinju da se doživljavaju drugačije i nije neuobičajeno čuti nekoga kako kaže nakon što je pojeo slatkiš: „Previše je slatko, nisam mogao ni da ga pojedem do kraja.“ Ključ ovde nije samo eliminisanje hrane, vec njena zamena. Važno je pronaci druge izvore zadovoljstva i opuštanja: vežbanje, šetnje, sport, hobije, saune, rukotvorine i bilo koje aktivnosti koje ce podržati nervni sistem bez hrane.
I, naravno, može se desiti da čak i uz strogu dijetu, uključujuci i keto dijetu, ne dođe do gubitka težine. U takvim slučajevima vredi dublje pogledati: na stanje mitohondrija, oksidaciju masnih kiselina, crevnu mikrofloru i hormonske nivoe.
mojnutriciolog.com
Hormonske promene zaista mogu pomeriti ravnotežu između unosa energije i potrošnje energije. U nekim slučajevima, težina se može korigovati bez hormonske terapije ako se eliminišu drugi faktori. Ponekad su, međutim, neophodni lekovi, ali to je uvek individualna i medicinska odluka.
A podsetnik na to koje radnje mogu pomoci u pokretanju hormona srece bez
hrane nalazi se u prvom komentaru.
