Zašto standardni režimi korekcije insulinske rezistencije ne funkcionišu kod mnogih ljudi
Ponekad insulinska rezistencija izgleda potpuno drugačije od toga kako se obično opisuje u režimima i preporukama.
Slučaj iz prakse
Žena, 49 godina. Prekomerna težina.
Insulin: 25.
Glukoza na gladno: 6,0.
Prema formalnim preporukama lekara, „to je samo insulinska rezistencija, potrebno je da jedete 2-3 puta dnevno, eliminišete ugljene hidrate i počnete da uzimate lekove.“
Ali ako se dublje zađe u pitanje, slika postaje drugačija.
Simptomi uključuju:
pospanost nakon jela, kao da je „isključeno“
tešku glavu
osećaj gladi u roku od 1,5-2 sata
želju za slatkišima posebno nakon jela
periodična noćna buđenja sa anksioznošću
U praksi, takvi simptomi retko su slučajni.
Ovo je skoro uvek znak da kod teške hiperinsulinemije počinje da pati regulacija lučenja insulina.
Važno je razumeti: ovde se obično preklapaju dva problema.
Prvo, tkiva slabo reaguju na insulin.
Drugo, pankreas više ne reguliše uvek pravilno njegovo oslobađanje, posebno rano nakon jela.
Kao rezultat toga, osećate se kao da ste jeli, ali osećaj energije se nikada ne vraća.
Glukoza se brzo koristi, zatim opada, telo postaje anksiozno, želja za slatkišima se povećava, a noću se telo može „probuditi“ jer ne može da održi stabilan nivo.
Upravo zato stroge preporuke da se „jede tri puta dnevno“ u takvim situacijama često ne pomažu, već pogoršavaju situaciju.
Ne zbog nedostatka snage volje, već zato što fiziologija u ovom trenutku nije spremna za to.
Smanjenju insulinske rezistencije pristupili smo sistematski.
Pre svega, ishrana.
Ne ograničenja, već stabilizacija.
Redovni obroci, svaki koji sadrži proteine, masti i vlakna. Nismo potpuno eliminisali složene ugljene hidrate, jer oni nisu neprijatelj u ovoj fazi. Oni pomažu u održavanju osnovnog nivoa glukoze i smanjenju iznenadnih fluktuacija.
Bilo je važno da pacijent nauči da analizira koje namirnice zaista zadovoljavaju, koje eliminišu pospanost i želju za slatkišima, i kako da kreira uravnoteženu ishranu zasnovanu na hranljivim materijama, a ne na listi zabranjenih namirnica. U fazi hiperinsulinemije, stanje se prvo mora stabilizovati.
Istovremeno, rešavali smo nedostatke – magnezijuma, vitamina B i cinka. Bez ovoga je nemoguće stabilizovati insulinski odgovor ili nervni sistem.
Hrom i berberin smo uvodili postepeno, ne od samog početka, već kada hrana više nije povećavala glad. Ovi hranljivi sastojci su pružili dodatnu podršku u regulisanju apetita i želje za slatkišima, pomažući u ublažavanju insulinskih odgovora, a ne zamenjujući ishranu i stabilizaciju osnovnih vrednosti. Zatim sam ponovo prilagodio ishranu – ali sa drugog, održivijeg nivoa.
Posle tri meseca, nivo insulina je pao na 8, šećer na 5,3, i verujte mi, sa ovim nivoima, gubitak težine je mnogo lakši.
Kod insulinske rezistencije, važno je ne juriti za naglim gubitkom težine ili krutim planovima. Mnogo je važnije razumeti šta nije u redu, naučiti da slušate signale svog tela i izgraditi postepen pristup. To je ono što daje trajne rezultate, a ne još jedan neuspeh.
I da, samostalan rad je ovde zaista važan.
Razumem da je lakše pratiti lekarski plan, kome nedostaje sistematski pristup. Nema potrebe da analizirate ili učite da slušate svoje telo.
