1. Genetski faktori.
Genetika povećava rizik, ali sama po sebi ne pokreće bolest. Za njenu aktivaciju potrebni su dodatni uslovi navedeni u nastavku.
2. Faktori okoline.
Toksini koji povećavaju upalu, loša ishrana, pušenje, pijenje više od 3 šoljice kafe dnevno, izlaganje silikatima, niske temperature, visok vazdušni pritisak, visoka vlažnost i psihološki faktori doprinose razvoju reumatoidnog artritisa.
3. Oksidativni stres.
Ljudi sa reumatoidnim artritisom i eritematoznim lupusom često imaju smanjen nivo antioksidanata: tokoferola, beta-karotena i retinola. Nedostatak antioksidanata pojačava uticaj genetskih faktora. Oksidativni stres uzrokuje oštećenje DNK i povećava nivo slobodnih radikala u sinovijalnoj tečnosti, što ubrzava upalu i uništavanje zglobova.
4. Abnormalni nivoi antitela.
Visoki nivoi specifičnih antitela mogu se pojaviti mnogo godina pre nego što se pojave klinički simptomi.
5. Infekcije, virusi i mikrobi.
Kod nekih ljudi, reumatoidni artritis (RA) je izazvan infekcijom. Neki virusi i bakterije zbunjuju imuni sistem – njihove strukture su slične strukturama zglobnih proteina. Telo proizvodi antitela protiv ovih mikroba, ali ona počinju da napadaju sopstvena tkiva tela.
Pacijenti sa RA imaju veću verovatnoću da imaju tragove parvovirusa B19, EPV, kao i bakterija kao što su Proteus, Kampilobakter, Salmonela, Šigela i druge. Antitela na ove mikrobe su ponekad slične strukture komponentama hrskavice.
6. Disbioza i prekomerni rast bakterija u crevima.
7. Reakcije na hranu i osetljivost na hranu.
8. Povećana propustljivost creva.
9. Smanjeni nivoi androgena.
Hronična upala i povišen TNF ubrzavaju konverziju testosterona u estrogen (aktivnost aromataze). Nizak odnos androgen/estrogen je tipičan i za muškarce i za žene sa reumatoidnim artritisom.
10. Abnormalni nivoi estrogena.
Visok estrogen povećava aktivnost inflamatornih ćelija i humoralni imunitet. Zbog toga je kod žena veća verovatnoća da će razviti reumatoidni artritis nego kod muškaraca.
11. Ksenobiotici i formiranje autoantitela.
Ksenobiotici su strane supstance (toksini, hemikalije i određeni dijetetski proteini). Neki ljudi se slabo metabolišu zbog genetskih faktora. Kao rezultat toga, mogu se vezati za tkiva i formirati neoantigene – strukture koje imuni sistem pogrešno doživljava kao pretnju.
Ovako se formiraju autoantitela i pokreće autoimuna upala. Gen N-acetiltransferaze 2 utiče na brzinu klirensa takvih supstanci. Njegova „spora“ varijanta povećava rizik od težeg reumatoidnog artritisa.
Određeni toksini i proteini (streptokinaza, gliadin, kazein, etilživa) pojačavaju ovu reakciju vezivanjem za tkiva i stimulisanjem stvaranja autoantitela.
Dijagnoza
Najčešće korišćene kriterijume za ranu dijagnozu RA objavio je Američki koledž za reumatologiju još 1987. godine. Imaju nisku osetljivost i specifičnost, posebno u ranim fazama.
Ključni testovi:
• Reumatoidni faktor (RF).
• Anti-CPP (ACPA) – njihovo prisustvo obično ukazuje na agresivniji tok bolesti i lošiju prognozu.
• SE i CRP su indikatori upale.
Dodatni testovi:
• Serumski zonulin. Njegovo povišenje može ukazivati na oštećenu crevnu propustljivost i osetljivost na gliadin. U ovom slučaju, gluten (pšenica, raž i ječam) treba isključiti.
• Anemija. Hronična upala često smanjuje eritropoezu. Gvožđe i TIBC su niski, ali davanje suplemenata gvožđa u ovom slučaju je beskorisno i može biti opasno, jer gvožđe povećava stvaranje slobodnih radikala. • DHEA, testosteron, estradiol.
• Testiranje alergije/osetljivosti na hranu.
• Testiranje laktuloze i manitola (procena crevne propustljivosti).
• Test vodoničnog izdaha (SIBO).
• Analiza stolice/test stolice na mikrofloru, ostatke hrane, sluz itd.
• Analiza urina.
• Toksični metali.
Važno je isključiti stanja koja mogu imitirati reumatoidni artritis:
• Nedostatak vitamina D,
• Hemohromatoza,
• Hipotireoza,
• Infekcije.
